Značenje i uloga: Trebaju li nam lokalni mediji?

Značenje i uloga: Trebaju li nam lokalni mediji?

Piše: -
lokalni mediji europska unija

Svi smo mi dio neke ulice, kvarta, grada ili sela. Ono što se događa na lokalnoj razini možda nas neće toliko zanimati kao događaji na razini države ili šire. No, svakako je važno da negdje možemo pročitati ili čuti vijesti iz naše neposredne blizine. Pročitat ćemo vijesti iz lokalnih novina, slušati lokalni radio ili pogledati prilog na lokalnoj TV postaji.

Pitanje je hoćemo li dobiti objektivne i relevantne informacije. Jesu li vijesti, ispisane na stranicama novina koje izlaze u našem gradu ili mjestu za nas važne i vjerodostojne? Trenutna kriza gospodarstva, društvena kriza, ali i kriza medija, tiskanih i elektroničkih, dovela je do pitanja koliko su lokalni mediji odgovorni i ispunjavaju svoju društvenu odgovornost za razvoj lokalne zajednice. Trebamo imati na umu da većina lokalnih medija u Hrvatskoj posluje isključivo uz financiranje iz gradskih i općinskih proračuna. Dakle, financiraju se od lokalne samouprave koja ubire poreze i prireze građana. Stoga očekujemo da takvi mediji budu što odgovorniji i objektivniji. Zapravo, to bismo trebali očekivati i od javnog servisa HRT-a, no često su naša očekivanja neispunjena. Je li to tako samo s HRT-om ili i s medijima koji djeluju u našoj lokalnoj zajednici?

Želimo znati za dobre i loše poteze lokalne samouprave

Prije svega morali bi analizirati jesu li naši lokalni listovi i drugi mediji pod pritiskom određenih skupina, profita ili čelnika lokalne samouprave. Ako u svakom broju lokalnog lista, bez obzira izlazi li tjedno, mjesečno ili dnevno, nailazite na tekstove ili fotografije istih ljudi, istih udruga i sportskih klubova, istu političku tematiku, nešto je pošlo po zlu. Naime, za razliku od komercijalnih medija, javni i lokalni mediji ne objavljuju sadržaje pod pritiskom tržišta i trebali bi služiti potrebama i interesima svih građana i lokalne zajednice koju informiraju. Ukratko, trebali bi omogućiti da se čuju problemi i potrebe onih čiji se glas inače ne čuje u nacionalnim, mainstream medijima. Također, građani bi u tim medijima morali biti upoznati sa svim odlukama i potezima lokalnih tijela vlasti, ne samo dobrim odlukama, nego i za građane neprihvatljivim potezima vladajućih. Ne bi se trebalo izvještavati samo o uspjesima stranke ili osobe na vlasti, već i njenim neuspjesima. Ako čitamo o  kilometrima ili često i metrima novih cesta, trebamo biti obaviješteni i o projektima koji se ne ispunjavaju. Pristupanjem u Europsku uniju, lokalna samouprava dobila je mogućnost korištenja sredstava iz europskih fondova. Često u općinskim i gradskim listovima dobivamo informacije o tome kako se određeni komunalni projekti ostvaruju zahvaljujući sredstvima iz fondova. No, želimo znati i za koje projekte se naš grad ili općina prijavljuju, koja sredstva se nude i ako ne uspijemo dobiti određena sredstva koji su razlozi tome.

Promidžbeni materijal političkih dužnosnika

Bliže se lokalni izbori u Hrvatskoj te je predizborna utrka u gradovima i općinama itekako aktualna. Može se reći da nije ni prestala nakon lokalnih izbora 2009. godine te da će sada samo ojačati. Prema novom nacrtu Zakona o lokalnim izborima, „lokalni mediji u svojim emisijama ili člancima u tiskovinama, a koji nisu vezani uz predstavljanje izbornih programa, ne smiju koristiti sadržaje koji bi se mogli tumačiti kao izborna promidžba“.  Nažalost, ovo je tek prvi prijedlog da se uz pomoć zakona regulira pitanje uređivačke politike lokalnih medija. Ako znamo da se lokalni mediji najčešće financiraju iz proračuna općina, gradova i županija teško je vjerovati da dužnosnici na vlasti u predizbornoj kampanji ne promiču isključivo interese svojih političkih stranaka. Gotovo svi manji hrvatski mediji pokrenuti su na inicijativu tijela lokalne samouprave te se temeljem toga već u izradi proračuna izdvajaju sredstava za njihovo djelovanje. Ako je riječ o djelomičnom financiranju, moguće je da novine izlaze u sklopu određenih udruga građana, a njih ponovno financiraju gradovi i općine. Ponekad je riječ i o ‘nezavisnom’ mediju koji je osnovala privatna tvrtka, ali i tada je medij koji djeluje na užem regionalnom području podložan oštrom djelovanju medijskog tržišta te se može financirati samo ako ima podršku lokalne vlasti. Ta ‘pomoć’ se ostvaruje ili plaćanjem oglasa ili suradnjom s javim tvrtkama i sl. Pitat ćete se što onda lokalne medije razlikuje od velikih novina poput Jutarnjeg i Večernjeg lista, nacionalnih televizijskih i radijskih postaja. Pa riječ je o tome da je političkim strankama i njihovim dužnosnicima upravo u ovim manjim medijima lakše ostvariti interes uz pritisak urednicima na sadržaj lista. Još veći problem je u tome što je u pravilu riječ o samo jednoj osobi ili stranci koja može izvršiti taj pritisak. Onaj načelnik ili gradonačelnik i njegova stranka koji iz proračuna financiraju određeni medij imat će prvi pravo glasa kada je riječ o uređivačkoj politici. Nezavisni mediji, koje ne podupire lokalna vlast, ne mogu opstati. I sama sam bila dio redakcije jednog lokalnog lista koji se ugasio zbog toga što nije podupirao ničiju politiku što je na kraju dovelo do financijske neisplativosti. Mjesečnik Panorama izlazio je na području Zaprešića i okolice te je pisao o lokalnoj problematici, projektima, Europskoj uniji i fondovima, tradiciji i mnogo čemu drugom. Preživljavao je uglavnom od oglasa, a zanimljivo je da je upravo oglase koje su u vrijeme blagdana ili predizborne kampanje naručile stranke, bilo najteže naplatiti.

S nacionalnim medijima je malo drugačija priča jer ipak je veći broj onih koji mogu vršiti pritisak i onih kojima će biti sumnjivo ako se u svakom izdanju novina pojavljuje ista osoba. Dolazimo i do drugog velikog problema. Koliko god se činilo da se u manjem gradu ili općini ljudi bolje poznaju, mediji su doveli tu spoznaju do apsurda. Najveći listovi u Hrvatskoj će pisati i o Zoranu Milanoviću kao aktualnom premijeru, ali i o Tomislavu Karamarku kao predsjedniku najjače oporbene stranke pa publika može sama procijeniti tko im se više sviđa ili ne sviđa. Kod lokalnih medija je situacija sasvim monopolistička; jedan mediji izvještava o samo jednoj osobi ili stranci, onoj koja ga financira. Publika nema izbora i to postaje problem kod građana koji nemaju razvijen kritički stav prema onome što im mediji prezentiraju. Možemo zaključiti da i ovaj pomak u Prijedlogu Zakona o lokalnim izborima nije dovoljan da se regulira pitanje lokalnih medija i njihova odnosa s vlasti. Postavlja se pitanje zašto prijašnja i sadašnja Vlada nisu spremne pokrenuti raspravu o posebnom zakonu koji bi se ticao lokalnih medija, njihova financiranja i ustroja. Naime, postojeći Zakon o medijima i njegove odredbe nisu dovoljni za uvođenje reda u male, lokalne medije. Taj Zakon regulira samo načelne odnose izdavača, novinara i publike. Takve načelne odredbe ne mogu biti iste za velike medije i one koji ovise o sredstvima iz lokalnih proračuna.

Primjer netransparentnog financiranja lokalnih medija

O financiranju medija te o tome čiji su mediji zapravo pisao je Noam Chomsky proglasivši slobodu medija u demokraciji nestvarnom.

“Mediji su u vlasništvu onih koji ih financiraju i  onih koji vladaju državom. Često se pokušava dokazati da su mediji na Zapadu nezavisni, a glas onih koji tvrde suprotno se ne može čuti”, smatra Chomsky.

Takva bezizlazna šutnja se često koristi kao dokaz da su mediji transparentni. Ipak, slobodnih medija nema jer su u rukama političkih interesa i ekonomske moći. Možemo samo govoriti o više ili manje slobode i prostora za glas onih koji u demokraciji imaju pravo na mišljenje i informaciju. Koliko se uobičajnom smatra činjenica da je barem jednom tjedno na naslovnicama novina izlazi izjava ili fotografija predsjednika države, toliko ni lokalni političari nisu daleko od te stvarnosti.  Ipak, jedno je kada predsjednik države govori o temama od državnog interesa, a drugo je kada u gradskom listu čitamo o sportu kojim se bavi naš gradonačelnik ili o odlasku na koncert njegovog najdražeg benda. Naime, zanimljiv primjer upravljanja medijima je sam Zagreb. Naime, glavni grad veliki dio sredstava iz proračuna putem loših natječaja dodjeljuje često upitnim medijima. Kako tvrdi H-Alter ‘sama procedura, forma i kriteriji oko dodjele sredstava internetskim portalima, ili zakonskim rječnikom, elektroničkim publikacijama, koju Grad Zagreb po prvi put dodjeljuje, upućuje ili na temeljno neznanje ili namještenu proceduru’. Tako je temeljem zadnjeg natječaja sredstva dobio i portal Novi-Zagreb koji nije, kako piše Danas.hr ni imao otvorenu web stranicu u vrijeme otvaranja natječaja. O nepravilnostima nekih drugih portala koji su dobili sredstva bi se također moglo pisati. Ipak, zanimljivo je da se neprofitni portali nisu mogli prijaviti na natječaj. Upravo takvi portali trebaju sredstva grada kako i bi i dalje nastavili nepristrano pisati.

‘Natječaj je u sukobu sa samim sobom jer ciljevi koje postavlja su upravo oni kojima se bave neprofitni i nezavisni mediji, a njima je onemogućeno prijavljivanje’, piše u tekstu.

Građani Zagreba na svoju adresu primaju i list Zagreb.hr koji prima velika sredstva iz gradskog proračuna. Ove godine je za taj projekt izdvojeno dva milijuna kuna. Cijeli projekt od 2008. godine vodi tvrtka Medijska mreža. Zagrebački holding je te godine počeo tiskati dvotjedne novine u nakladi od 400.000 komada, a zanimljivo je da je tada cijeli izdavački pothvat povjeren tvrtki Medijska mreža, iako nije imala nikakvo iskustvo u svijetu medija. Koliko su novine Zagreb.hr koje Zagrepčane dočekuju na kućnom pragu objektivne i pišu li upravo o problemima onih koji ih financiraju, dakle građana, procijenite sami. Jedno je sigurno, puno više se bave hvalospjevima nego kritikama. Čovjeku padne na pamet da živi u nekom idiličnom gradu, a ne u Zagrebu koji ima stotine problema. Nadamo se kako će objektivni i profesionalni portali, novine i drugi mediji naći svoje mjesto pod suncem i konačno uz bolju regulativu pobijediti neprofesionalne i netransparentne medije. Valjda će i Milan Bandić učiniti nešto po pitanju otvorenog pisma Inicijative elektroničkih publikacija iz područja kulture i civilnog društva koja traži jasne uvjete za dodjelu novčanih sredstava.

Stav Europske unije o financiranju medija

 lokalni mediji europska unija
Foto: ict-romeo.eu

U Europskoj uniji prevladava mišljenje da mediji imaju mnogo veću odgovornost od ostvarivanja profita i druge koristi svojim vlasnicima. Shvaćaju da su mediji osnovno sredstvo informiranja i komunikacije te da prije svega moraju omogućiti građanima ostvarivanje temeljnog prava na pristup informacijama, sudjelovanje u javnom životu i u poticanju i razvoj demokratskog dijaloga. U EU su već duže svjesni krize koja je pogodila medije, a i činjenice da su manji, lokalni mediji prvi na udaru. Stoga je  Europski parlament u rujnu 2008. donio Rezoluciju o lokalnim medijima u kojoj uz javne, razmatra i sve veću ulogu lokalnih medija u stvaraju aktivnog i informiranog građanstva i jačanju lokalnih zajednica.

Za Europsku uniju postojeći model u Hrvatskoj zasigurno nije prihvatljiv. Model u kojem medije potpuno ili djelomično financiraju lokalna tijela uprave pogrešan je jer mediji u tom pogledu gube svrhu i počinju se baviti onima koji ih financiraju, a ne onima zbog kojih bi trebali djelovati, zbog građana. Ipak, teško će biti provesti ideju da se prekine postojeći model jer bi to u prenesenom značenju predstavljalo ništa ili sve. Ili će se manji lokalni mediji financirati iz općinskih i gradskih proračuna i njima upravljati političari ili će se ugasiti. Za zemlju koja se još vrti u kotaču zvanom tranzicija i demokratizacija, druga opcija ne postoji. Hrvatski političari, naročito oni lokalni, sami sebi ne bi mogli dopustiti da se iz proračuna financira neki list na koji oni ne mogu ili ne smiju utjecati. Još uvijek ne shvaćaju da proračun grada ili općine nije njihov stranački račun. S druge strane, vjerojatno su uvjereni da nitko neće ništa dobro o njima pisati ako sami ne pronađu i plate nekog tko će to napraviti.

Nitko ne kaže da je u Hrvatskoj nemoguće pronaći model financiranja medija ili medijske scene koja nije ‘društveno vlasništvo’ ili nije potpuna komercijalizacija. Nije da takav model u kojem su mediji uglavnom nezavisni nije moguć ili isplativ. Bio bi isplativ uz djelomičnu pomoć iz državnog proračuna, ali problem je stvoriti moćnu medijsku zajednicu novinara, izdavača, urednika i političara koji će uvesti takav model poslovanja.

Foto: Pixabay