Stanje hrvatskog novinarstva: Napadi i istraživačko novinarstvo

Stanje hrvatskog novinarstva: Napadi i istraživačko novinarstvo

Piše: -
stanje novinarstva u hrvatskoj istraživačko novinarstvo

Što su to prave novinske istraživačke priče, što one znače za demokratizaciju društva, a kakav je uistinu tretman prema njima u hrvatskim medijima, te kakav je danas položaj istraživačkog novinarstva –  bile su teme panel diskusije na Fakultetu političkih znanosti u četvrtak, 22. ožujka. Susret je organizirao Zbor istraživačkih novinara Hrvatske u suradnji s FPZG-om.  Istraživački novinari kroz vlastite primjere dali su sliku stanja istraživačkog novinarstva u našoj zemlji. Neki od njih ‘likovi’ su publikacije pod nazivom Bijela knjiga – kronika prijetnji i napada na novinare  1999 – 2011. koja kroz novinarske ispovijesti kreira poražavajuću činjenicu – hrvatsko novinarstvo kroz godine nije previše napredovalo.  Knjiga je kompilacija napada na novinare kroz posljednja dva desetljeća, a odnosi se kako na novinare većih glasila (Jutarnji, HRT) tako i onih manjih i lokalnih. Gosti diskusije bili su: Slavica Lukić, novinarka Jutarnjeg lista, Nikola Bajto, novinar Novosti, Dušan Miljuš, predsjednik ZINH-a i novinar Jutarnjeg lista, Hrvoje Zovko, novinar HTV-a, Ema Tarabochia, novinarka radija 101 i Tena Perišin, urednica na HTV-u i docentica na Fakultetu političkih znanosti, koja je uz Renatu Ivanović, urednicu Bijele knjige i vanjsku predavačicu na Fakultetu političkih znanosti, moderirala panel diskusijom.

Napadi na novinare ne jenjavaju

Od samostalnosti Hrvatske pa do danas izmijenili su se ljudi na vladajućim političkim pozicijama, vlasnici medija, urednici, novinari… Uskoro ćemo ostvariti san onih koji ‘znaju što je dobro za većinu’, te ući u Europsku uniju. I dok ćemo sjesti uz bok razvijenih zemalja jedan važan segment ovog društva ostat će na razini onih manje razvijenih jer naša medijska scena nikako se ne uklapa među ‘velike igrače’. Hrvatska se sve niže spušta na ljestvici medijskih sloboda, a glavni indikatori takvih loših rezultata su broj stradalih novinara te jedva vidljive konture istraživačkog novinarstva. Novinari doživljavaju verbalne i fizičke napade, prijetnje, nose se sa šikaniranjima unutar vlastite redakcije. Dušan Miljuš osjetio je teže fizičke posljedice, a Hrvoje Zovko za prilog o Vukovaru na HRT-u istog je dana doživio dva kolegija u trajanju od nekoliko sati uz povišene tonove kolega. Anonimna prijeteća pisma i pozivi, strahovanje ne samo za vlastiti život već i za živote bližnjih realnost su s kojom se novinari nose. U Bijeloj knjizi izneseni su brojni primjeri napada na novinare (ukupno 70 od kojih je prijavljeno 50, a riješeno tek 11), no gosti diskusije svejedno ne bi mijenjali svoju profesiju. Napadi se ne odnose samo na Hrvatsku. I ostale zemlje imaju isti problem no kod nas se on rješava nešto sporije: napadači često ostaju nepoznati, slučaj se sprema u ladicu, a neki pak slobodno djeluju i dalje. Dobar primjer je Zdravko Mamić koji svoje verbalno divljanje često upućuje na adresu novinara. No, svježa je i vijest o osudi Žaka Houdeka na tri mjeseca zatvorske kazne zbog vrijeđanja novinara.

Istražno ili istraživačko novinarstvo?

Sudionici diskusije složili su se da u Hrvatskoj već dugo ne postoji istraživačko novinarstvo. Tena Perišin navela je primjer HRT-a koji kao javni servis svejedno ne proizvodi takav sadržaj i ne postoji emisija koja se bavi kvalitetnim istraživačkim pričama. Na tom tragu bila je emisija Provjereno s konkurentske Nove TV, međutim ‘i oni su se u posljednje vrijeme radije okrenuli senzacionalističkom pristupu’, zaključila je. Na pitanje o uzroku nepovoljne klime za razvijanje istraživačkog novinarstva gosti su istaknuli da je krupni kapital zavladao i postao težak kamen takvoj vrsti novinarstva. Urednici i vlasnici medija klize niz dlaku moćnika, a novinari u strahu od gubitka radnog mjesta nemaju previše prostora za samostalno djelovanje.

Njegovanje istraživačkog novinarstva odraz je slobodnog i demokratskog društva. U našoj zemlji ono je gotovo izumrlo, a ako se i pojavi neka priča ona često nema svoj nastavak, ostaje neobrađeno do kraja, a na njezino mjesto dolazi neka nova. Suprotnost našoj praksi su skandinavske zemlje koje njeguju ovakvu vrstu novinarstva i zauzimaju prva mjesta ljestvice slobode medija. Od 179 zemalja, Hrvatska je u 2011. zauzela 68. mjesto te tako zabilježila pad od šest mjesta u odnosu na godinu prije. Izgleda da nam najpoznatija istraživačka priča o aferi Watergate može biti samo san jer kod nas ne postoji vrijeme, novac niti prostor za takav način rada. No nije uvijek bilo tako. Epitet hrvatskog Watergatea dobio je slučaj Lepej krajem 1990-ih, a on se danas spominje kao primjer i u udžbenicima novinarstva. Međutim, kako ističe Gordana Vilović, “hrvatski tjednici su devedesetih godina objavljivali velik broj priča koje su kadšto bile nedoračene, nezavršene ili pak prekinute u smislu daljnjeg istraživanja. Te priče svakako nisu bile izmišljene, ali im je nedostajalo niz elemenata da bi bile svrstane u cjelovite oblike istraživačkog novinarstva. Takve priče se nazivaju pseudoistraživačkim. Obilježja takvog novinarstva u Hrvatskoj mogu se prepoznati kao: plasiranje informacija iz jednog izvora, otvorene špekulacije bez uvjerljivih dokaza, očite jednostranosti u obradi tema/fenomena/aktera, novinari i urednici  povezani su s određenim interesnim skupinama, interesi vlasnika  medija evidentno ograničavaju dublje ulaženje u temu ili problem.  Krajnji rezultat takva istraživanja jest dvojben kredibilitet,  senzacionalizam i neuvjerljivost.”

Medijski vlasnici i urednici uglavnom su okrenuti profitu i pogodovanju moćnicima. Javnosti plasiraju površne informacije, istražno novinarstvo predstavljaju kao istraživačko, zaokupljuju misli građana senzacionalizmom i time stvaraju još veću medijsku krizu.  Kada se i nađe prostora za neku istraživačku priču, državne institucije često zakazuju i obavljaju svoj posao tek kada ih netko “natjera na to”. Povezanost političkih i medijskih moćnika previše je isprepletena, jedni druge štite, a uz takvo demokratsko siromaštvo kao zaključak se može upotrijebiti izjava Slavice Lukić koja kaže da su “veliki mediji mali mediji, a mali mediji su veliki” pritom aludirajući na sve veću važnost nezavisnih medija.

Foto: Pixabay