Slučaj Bilić: Koliko nam znači tuđe dostojanstvo i čast

Slučaj Bilić: Koliko nam znači tuđe dostojanstvo i čast

Piše: -
Antonija Bilić mediji
Foto: www.un.org

Krajem studenog završena je jedna tragična, tužna priča – priča o nestanku i ubojstvu Antonije Bilić, priča o potrazi koja je trajala više od godinu i pol, osuđivanju počinitelja teškog kaznenog djela, te na kraju, priča o pronalasku posmrtnih ostataka mlade djevojke. U gotovo godinu dana mediji su na različite načine izvještavali o tragičnom događaju, kada bi se pojavio neki novi detalj mediji su rasplamsali cijeli slučaj, kada bi se za širu javnost naizgled primirila cijela situacija mediji su smanjili intenzitet izvještavanja o nestanku Antonije.

Mogli bismo pronaći cijeli niz primjera i materijala pogrešnog načina izvještavanja od samog početka cijele priče, mogli bismo govoriti o povredi privatnosti žrtve i njezine obitelji, o povredi privatnosti obitelji počinitelja, o sekundarnoj viktimizaciji koju je obitelj Antonije proživljavala svaki put kad bi se ponovno otvorile korice knjige o nestanku njihove kćeri i sestre, o kolateralnim žrtvama koje su bile izlagane na medijsku pozornicu tijekom gotovo dvije godine… Zatim bismo mogli govoriti i o novinskim, televizijskim i radijskim kućama i postajama koje su vrlo često na pogrešan, senzacionalistički način pisale i izvještavale o spomenutom slučaju, novinarima koji su se vodili onom poznatom ”Što više senzacionalizma kako bismo postigli što veću gledanost/čitanost/slušanost” – bilo je tu mnogo pogrešaka, pogrešaka koje mnogi nisu smatrali pogreškama.

Ispeci pa reci…

Jedna od glavnih formula dobrog govorništva svakako uključuje jasnost izražavanja i estetiku. Što to konkretno znači? Svaki javni govornik mora dobro odvagnuti sve ono što namjerava reći. Prema autoru knjige Odnosi s javnošću, Zoranu Tomiću, svaki govornik mora brinuti o tri osnovne govorničke osobine: gramatičkoj, logičkoj i estetskoj. Ukoliko se sada posvetimo samo estetskoj osobini stila nekog govornika treba istaknuti kako je prva osnova estetskog izražavanja izbor probranih riječi. Tomić tako piše da se jedna misao uvijek može izreći na nekoliko različitih načina, a mi ovisno o situaciji u kojoj se nalazimo, biramo onaj oblik misli koji smatramo prikladnim.

Izjava koja ostavlja bez teksta

Kasno poslijepodne, sjedim u autu u centru Zagreba i vozim se prema doma. Gužva u prometu kakve već dugo nije bilo, a na nekoliko radijskih postaja koje mogu odabrati nema baš glazbe prema mom ukusu.  17 je sati i kreću vijesti, izjava predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka…  ‘‘Nažalost, leš te djevojčice nije se mogao pronaći, iako su bile opsežne mjere potrage…” U prvom trenutku, prošla me samo misao: ”Ma jesam li zaista čula to što sam čula?”. Prebacila sam na drugu radijsku postaju i čula još jednom identičnu izjavu. Zaista, Karamarko je upotrijebio riječ koju nikako u ovim trenucima nije trebao upotrijebiti. ”Leš”… riječ koja toliko ružno zvuči i koja je toliko neprimjerena… kako se u tom trenutku osjećala Antonijina obitelj, prijatelji, učitelji, poznanici – svi su oni potencijalno mogli čuti i pročitati ovu izjavu koja se par dana pojavljivala u medijima… je li to i njima zvučalo potpuno neprimjereno, gnjusno i užasno? Zbog čega to nije tako zvučalo Karamarku dok je na taj način govorio o nečijem djetetu, prijateljici, učenici? Zbog čega bivši ministar unutarnjih poslova nije pomislio da postoje i drugi izrazi koji nisu neprimjereni i koji bi učinili njegovu izjavu više dostojanstvenom? Odgovor je jednostavan: kada se radi o nekome drugome, mnogi ljudi nemaju osjećaj etičnosti, dostojanstva i olako barataju riječima koje im prve padnu na pamet. Govorim o riječima koje prve padnu na pamet jer sam prilično sigurna da niti jedan PR-ovac ne bi dopustio da se u javnom obraćanju koristi izraz ”leš” dok se mogu upotrijebiti izrazi ”tijelo” ili ”posmrtni ostaci”.

Potvrdu onome što zastupam u svom tekstu dao nam je i Ivo Žanić, profesor na FPZG-u, koji među ostalim kolegijima predaje hrvatski jezik i novinarsku stilistiku te osnove sociolingvistike:

– Svi se mi na jedan način izražavamo privatno ili unutar vlastitih profesionalnih krugova, a na drugi način u javnosti. Jasno je da u prvima često koristimo izraz ‘leš’, ili da ga barem nije zazorno koristiti, a pogotovo je lako predočiti da to čine profesionalni policajci i istražitelji, u kojoj je profesiji g. Karamarko proveo mnoge godine. Oni po naravi posla u nekoj mjeri moraju otupjeti na asocijativnost i ekspresivnost te vrste izraza, ali oni među njima koji moraju istupati u javnosti moraju biti osposobljeni razlikovati interne profesionalne situacije i javnu komunikaciju za najširu publiku. Pogotovo to moraju kada iziđu iz profesije u politički i općenito javni život. Moraju razviti i osjetljivost za javnu riječ, za njene asocijacije, biti sposobni komunikacijski se prilagođavati novim i raznolikim situacijama i različitim grupama publike. Sigurno je da je u ovom slučaju trebalo kazati barem ‘tijelo’ kao neutralno – smatra Žanić.

Mnogi se možda neće složiti s navedenim, mnogi će reći kako takve ”sitnice” zapravo u usporedbi s cijelim slučajem nisu bitne, ali ono iza čega čvrsto stojim je činjenica kako se brigom o ”sitnicama” zapravo puno može napraviti. Moguće je sačuvati nečije dostojanstvo i čast, što je izuzetno bitno kod nečijeg obraćanja javnosti.

Što kada novinar povrijedi nečije dostojanstvo i čast?

U prvom dijelu teksta pozornost smo posvetili pogrešnom jezičnom izražavanju kao velikoj pogrešci kada se radi o javnom govorništvu, a u idućim ću odlomcima pisati o nečemu za što smatram da je puno veća i teža novinarska i urednička pogreška. Što kada novinar svojim komentarom, upadicom i nepromišljenom izjavom naruši dostojanstvo neke osobe, u našoj priči, mlade osobe koja je preminula?

U Hrvatskoj danas svatko može biti novinar, mnoge redakcije za osjetljive teme angažiraju novinare koji ne znaju apsolutno ništa o etici, medijskom izvještavanju, zakonima koji reguliraju medije i medijsko izvještavanje, posljedicama koje mediji mogu prouzročiti ukoliko ne pristupe nekoj priči na pravilan način… hrvatsko novinarstvo u velikom je problemu. No, kao što sam spomenula na početku, sada nećemo pisati o tome (iako bi se dala napisati rijeka tekstova). Ono što velik dio javnosti ne zna, a izuzetno je bitno, činjenica je da novinari ne odlučuju sami o nekim aspektima svog posla. Čitatelji često vežu senzacionalističke naslove novinskih članaka s imenom autora, mnogi gledatelji povezuju kompletne televizijske priloge i najavne špice s autorima priloga, a istina je zapravo da su za većinu tih stvari zaduženi urednici. Urednik je taj koji ”pušta” neki naslov u tisak, koji osmišljava naslove televizijskih priloga i oblikuje ”ton” aktualne priče koju zatim uobličava neki novinar.

No, što u situaciji kada novinar u sklopu live televizijskog programa izjavi nešto što nikako nije smio izjaviti? Tada postaje apsolutno svejedno je li on to osmislio sam ili čita tekst sa blesimetra koji je netko drugi sastavio za njega (a on ga nije provjerio). Zaista sam ostala razočarana kada je u večernjim vijestima RTL-a, Tomislav Jelinčić, inače novinar i urednik za kojeg sam smatrala da je (s obzirom na to da je završio FPZG) odslušao sve predmete o etici i moralu u medijima, izjavio nešto čega bi se zapravo trebao sramiti. Možda sam zapravo još više razočarana što čovjek, sam po sebi, u tom trenutku nije osjetio tu neku moralnu komponentu, nije osjetio da to što će izreći nije nimalo u redu.

”S programom nastavljamo u sličnom tonu, ugodna vam večer uz CSI.” – ne mogu zamisliti u kojoj bi situaciji ovaj izjava bila prigodna… izjava osmišljena na način kao da se radi o nekoj pozitivnoj priči, kao da se u vijestima govorilo o božićnom sajmu pa program nastavljamo u istom tonu s božićnim filmom. Užas… to je bio moj prvi dojam na spomenutu rečenicu Tomislava Jelinčića u trenutku između isječka s press konferencija na kojoj je potvrđeno da su pronađene kosti posmrtni ostaci Antonije Bilić te popularne forenzičke serije CSI. Zaista neprimjereno, izvan svakog etičkog zakona i moralnih vrijednosti.

Ovakvi postupci novinara – onih pojedinaca koji bi se trebali truditi da u najvećoj mogućoj mjeri zaštite nečije dostojanstvo, ugled i čast, pogotovo kada se radi o žrtvama, potpuno su neprihvatljivi i za svaku osudu. Što je nakon ovoga napravio spomenuti novinar i urednik? Ništa. Što je napravilo uredništvo RTL-a? Ništa. Vjerojatno nisu svjesni onoga što je izašlo u javnost, vjerojatno su (ukoliko su uopće i zapazili spomenutu izjavu) smatrali upadicu potpuno prihvatljivom i prikladnom. Upravo je to ono što zabrinjava, gdje nestaju etika, moral, čast, očuvanje ugleda i dostojanstva, pogotovo kada govorimo o žrtvama?

Neki na greškama ne uče

RTL je u nedjelju, 3.12., u večernjim satima prikazao dokumentarni film o Antoniji Bilić, od trenutka nestanka, preko nepravomoćne presude počinitelju pa sve do pronalaska posmrtnih ostataka mlade djevojke. Iako se trudimo vjerovati kako se putem dokumentarnog filma samo željela prikazati cijela priča i jedna velika tragedija, činjenica je kako je sudska presuda još uvijek nepravomoćna te kako je film prikazan prije nego što je održan sprovod. Potpuno pogrešan trenutak za prikazivanje dokumentarnog filma koji je definitivno trebao biti prikazan kada se ”slegne prašina”, ako se tako moram izraziti. Rekao bi kolega Davor, medijska eksploatacija par exellance, i potpuno se slažem… Zrinka Pavlić napisala je odličan kritički tekst za tportal.hr upravo na temu dokumentarca u kojem film naziva neukusnim dokumentarnim kič-trilerom.

Kada bismo oformili neko novo zakonsko tijelo kojem bi jedina funkcija bila kontrolirati hrvatske medije i etičnost u izvještavanju, sigurna sam da bi 95% novinara i redakcija bilo prijavljeno i onemogućeno u daljnjem radu. To je realnost hrvatskih medija i protiv toga se trebamo boriti. Ukoliko nitko drugi ne želi, mi ćemo barem putem ovakvih tekstova pokušati usmjeriti pozornost na neke neprihvatljive neispravnosti u medijima, odnosima s javnošću i kompletnom novinarstvu. I bit ćemo uporni u tome…