Novinari i PR-ovci (ne)mogu biti svi

Novinari i PR-ovci (ne)mogu biti svi

Piše: -
Novinari PRovci
Foto: fcmbevents.blogspot.com

Piše: Romana Sedak

Novinarstvo i odnosi s javnošću profesije su koje, nažalost, u većini europskih i svjetskih zemalja, pa i u Hrvatskoj, nemaju jasan ulazak u struku. Žalosno je što je u ovim profesijama gotovo istina da se svatko može baviti tim poslom. Nekako je uvriježeno mišljenje u raznim sferama društva da možeš biti novinar ili PR-ovac bez fakulteta i da taj posao nije “toliko težak ni kompliciran” da ga ne bi mogao svatko raditi. Pogrešno je misliti da su za ove profesije dovoljni talent, volja, a ponekad i samo neki hir. Čini se da kada netko želi postati slavan, primjećen ili poznat na bilo koji način odabire put novinarstva ili odnosa s javnošću. Na taj način smo svjedoci kako brojnim osobama u medijima piše ispod imena i prezimena – novinar/novinarka, PR-ovac/PR-ovka, agent/agentica odnosa s javnošću i slično, a da te osobe svojim obrazovanjem ne mogu nikako potkrijepiti te nazive. Često se glumice, pjevačice u usponu ili manekenke vole nazivati novinarkama ili PR-ovkama i raditi na raznim eventima, pisati kolumne, članke, itd. Očito je danas jako popularno biti novinar i PR-ovac, s tim titulama se mnogi vole lažno kititi i onda ljudi stječu krivi dojam o onima koji steknu tu titulu školovanjem. To je u krajnju ruku čisti neprofesionalizam.

Ulazak u struku bez diplome

Kako da ljudi cijene našu struku, naš životni odabir za koji smo se obrazovali i školovali tri ili pet godina ako danas svatko tko želi slobodno može izjavljivati da je novinar i potpisivati se tako? Ako mi kao novinari ili PR-ovci ne možemo raditi posao u ekonomiji, pravu, agronomiji ili nekoj drugoj struci, zašto je lako biti novinar i potpisivati se tako? I to ponekad samo sa srednjom školom i nikakvim znanjem o poslu kojim se taj netko tako žarko želi baviti.

Novinarstvo je zahtjevna profesija. Novinari uče kako biti nepristrani, moraju znati sagledavati priču sa svih strana, uče kako pisati i kako predstaviti priču javnosti. Za tu struku nije važno lijepo pisati, već znati standarde kako pisati na profesionalan način. To ne mogu znati ljudi koji nisu upućeni u to, koji to nisu naučili tokom svog školovanja. Mediji su ogledalo javnosti. Zar je onda ispravno da svatko može toj javnosti plasirati informacije?

Slična problematika u Italiji

Problem postoji u našoj zemlji, no neke europske zemlje to pitanje pokušavaju riješiti na drugačiji način. Tko želi biti novinar u Italiji i baviti se tim poslom, mora biti učlanjen u udrugu ili društvo novinara. A ono što je najbolje u tom slučaju, po stupanju novog zakona na snagu prije učlanjenja u društvo novinara, osoba će morati imati završen fakultet novinarstva. Jedino u Italiji postoji takva obaveza i zakon koji će tek stupiti na snagu, pa se čak neke stranke bune protiv toga. Radikalna stranka predlaže ukidanje takvih obaveza uz objašnjenje da se mora sagledati realno stanje društva. Postoje oni kojima pisanje i rad u medijima nije jedini prihod i koji tek povremeno pišu, pa će za njih taj zakon biti problematičan. No, slažem se da je tako nešto potrebno. To možda kratkoročno u javnosti neće izazvati dobre reakcije, no dugoročno će novinarska struka postati cijenjenija. U Hrvatskoj Statut Hrvatskog novinarskog društva u članku 9., 10., 11. i 12. govori kako se postaje članom i tko sve može postati članom HND-a.

Ovo je jedan od primjera kada javne osobe požele biti novinari. Po završetku fakulteta, a i već sada, trebali bismo zahtjevati da se uvede jasan ulazak u našu struku. O licencama za PR-ovce i novinare govori se već jedno vrijeme, ali nikako da se to sprovede u djelo. Struka se očito ne može dogovoriti o tim stvarima i nije postavila jasne okvire, a to samo ide na štetu svima nama koji se bavimo ili ćemo se baviti tim poslom. Na taj način svi zajedno dopuštamo da pet godina školovanja na fakultetu nije cijenjeno jer će se uvijek pojaviti neki novinar ili PR-ovac koji će bez fakulteta i potrebnog obrazovanja raditi naš posao.