Mediji i zlostavljanje životinja

Mediji i zlostavljanje životinja

Piše: -
Mediji zlostavljanje životinja

Puno medijskog prostora u posljednje vrijeme, nažalost, zauzima tema zlostavljanja životinja. Iako je to jako loš podatak jer je istovremeno dokaz velikog stupnja nasilja nad životinjama, ipak je pohvalno to što se o spomenutoj vrsti zločina ne šuti. Zahvaljujući medijima te, prije svega, dugogodišnjem pritisku raznih udruga za zaštitu životinja te mnogobrojnih peticija, u Hrvatskoj je nedavno napravljen jedan značajan potez – od 1. siječnja 2013. godine uvedene su zatvorske kazne do dvije godine za mučenje i usmrćivanje životinja te oduzimanje životinje zlostavljaču. Ipak, medijsko izvještavanje o spomenutom problemu daleko je od idealnog, a istovremeno se postavlja pitanje pravilnog oblika izvještavanja. Davno je Machiavelli rekao da je imitacija vodeći princip ljudskog ponašanja, a upravo iz tog razloga problem medija i izvještavanja o zlostavljanju životinja nije jednostavno riješiti.

Povremeno šokiranje javnosti

Svi smo čuli za Miška – bespomoćnog psa koji je ”zahvaljujući” bolesnom umu pojedinca ili grupe za vrijeme Božića proživio najbolnije moguće trenutke te je na kraju njegov život ugašen. Miško je jedan od ”svježijih” primjera zlostavljanja životinja, pas koji je morao biti eutanaziran nakon što su mu okrutni ljudi u usta stavili zapaljenu petardu. Kada se priča pročula, mediji su se istog trenutka aktivirali, vijest se proširila po cijelom internetu, priča o Mišku vrtila se nekoliko dana po tiskanim i elektroničkim medijima te je zahvatila društvene mreže, razne stranice i grupe. Pokrenuta je peticija ”Kaznite počinitelje monstruoznog ubojstva Miška’‘ upućena Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koja danas ima ukupno 16 330 potpisa, osnovana je Facebook grupa ‘Želimo javno imena počinitelja koji su petardom ubili Miška‘ koja je skupila gotovo 54 tisuće članova… javnost je jednostavno osjetila potrebu za promjenama, potrebu za pokretanjem nečega što su odavno trebale pokrenuti državne institucije. Najžalosnije je to što, unatoč brojnim fotografijama u medijima i detaljno opisanim ozljedama koje je Miško pretrpio, i dalje postoje osobe koje su spremne nauditi životinjama i hladnokrvno se iživljavati nad njima.

Mnogi slučajevi nikad ne dospiju do medija

Kao osoba koja svog kućnog ljubimca doživljava kao ravnopravnog člana obitelji, kao veliki ljubitelj životinja i emotivac kada se radi o tim dragim živim bićima, ne mogu ostati suzdržana u ovakvim situacijama. Posljednjih sam tjedana pročitala mnoge članke o zlostavljanju životinja, naišla sam na popis najstrašnijih zločina iz 2012. godine objavljen od strane Prijatelja životinja (kojeg je prenijela i nekolicina hrvatskih online medija), na mnogim su forumima glavne teme bile upravo zlostavljanje životinja, dok je svemu tome pridonio i spomenuti novi Kazneni zakon. Ono što treba istaknuti je to da zlostavljanje životinja nije pojava modernog doba, ono oduvijek postoji, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Problem je u tome što medijska prašina u većini slučajeva nastaje samo u trenutku kada se dogodi neki stravičan zločin, dok se svo ostalo vrijeme izuzetno malo piše o nasilju nad životinjama, ne provode se svojesvrsne radionice na temu zaštite životinja i javnost je bombardirana uglavnom samo užasnim konkretnim slučajevima zlostavljanja životinja. Vjerujem da je postotak zločina koji se pojave u medijima zapravo neizmjerno mali u odnosu na broj stvarnih zločina – svih užasa koji se događaju iza vrata u našem susjedstvu, po manjim mjestima u Hrvatskoj, šokantnih priča za koje se nikada ne sazna.

Nasilje u medijima – za ili protiv?

Kada govorimo o prikazivanju nasilja nad životinjama (i općenito nasilja) u medijima, jedno od glavnih pitanja glasi: Kako procijeniti kada neki medijski sadržaj prikazuje preveliku količinu nasilja? Upravo je u ovakvim pričama teško procijeniti kojim se ”modelom” služiti, treba li prikazati one najstravičnije scene ili u medijima ipak treba prikazati što manje nasilja. Dok postoji velika vjerojatnost da će veći dio javnosti na ovakve sadržaje odreagirati s gađenjem i užasavanjem, ne možemo biti sigurni u kolikom će postotku ovakav sadržaj imati kontraefekt kod nekih pojedinaca koji bi na temelju viđenog jednog dana zapravo mogli usvojiti takve oblike ponašanja. Iako je bilo prilično mučno istraživati o ovoj temi, i svima savjetujem da, ukoliko baš ne moraju, ne upisuju u Google ”zlostavljanje životinja”, drago mi je da sam pomnim pretraživanjem naišla na neke zanimljive i korisne stvari (uglavnom iz područja psihologije i sociologije) o kojima se zaista malo govori i raspravlja. Tako James Potter kaže sljedeće:

“Kod osoba koje su odrasle ili odrastaju u skladnom obiteljskom okruženju, u kojem su im roditelji usadili pozitivne vrijednosti, utjecaj nasilnih medijskih sadržaja na agresivno ponašanje puno je manji, nego što je to kod osoba koje su odrasle u stresnim okruženjima.”

Također, Kunzick i Zipfel u knjizi Uvod u znanost o medijima i komunikologiju spominju razne teorije kako nasilje u medijima utječe na primatelje medijskog sadržaja, a ovoga ću puta izdvojiti samo par oprečnih teorija koje autori u svom radu spominju. Teorija o inhibiciji tako polazi od pretpostavke da promatranje nasilja u medijima, posebno kada se radi o prikazivanju njegovih negativnih posljedica, izaziva učinak zastrašivanja i sprečavanja agresivnosti – ”U gledatelju se pojavljuje strah od agresije koji smanjuje odlučnost na vlastito agresivno ponašanje.” S druge strane postoji efekt bumeranga prema kojem ”promatranje medijskog nasilja u određenim okolnostima može intenzivirati prosocijalno ponašanje”, u prijevodu: gledanje nasilnog medijskog sadržaja može pojačati intenzitet nasilnog ponašanja kod određenih osoba, a nešto slično kaže i teorija o habitualizaciji prema kojoj stalna konzumacija televizijskog nasilja otupljuje i desenzibilizira recipijenta  kojemu su potrebni sve jači nasilni podražaji i kojem se smanjuje sposobnost suosjećanja sa žrtvama nasilja, dok se nasilje počinje doživljavati normalnim ponašanjem.

Zlostavljači životinja često su djeca

Većina će se složiti da su nasilne osobe često pojedinci koji su od malih nogu skloni mučenju i iživljavanju nad drugim živim bićima. Hoće li gađanje mačića sitnim kamenjem dok roditelji ne gledaju tijekom djetinjstva prerasti jednog dana u mučenje i ubijanje životinja zaista je teško potvrditi sa sigurnošću, ali složit ćemo se da je to grozna ”podloga” za izgradnju nečije osobnosti. Nažalost, takvih je primjera zlostavljanja životinja od djetinjstva zaista puno. Što uopće reći na maloljetnike koji ispeku mačića na roštilju, tinejdžerki koja štiklom do smrti izgazi štene ili 10-godišnjaka koji slomi mački vrat… da, užasne se stvari događaju oko nas… Osim toga, ne piše se dovoljno o takvim slučajevima, a i kada se piše, senzacionalizam je u prvom planu.

Mnogi su se znanstvenici složili da su djeca dio publike koja je najpodložnija medijskim sadržajima koji su im predstavljeni, a Potter to objašnjava na sljedeći način:

“Nasilni sadržaji imaju veći utjecaj na mlađu djecu (više na dječake nego na djevojčice) koja zbog nedovoljno razvijenih kognitivnih sposobnosti teško prate razvoj radnje u medijima. Njihovu pozornost najviše privlače brze scene, scene u kojima se nešto događa, a upravo su scene nasilja najčešće takve.”

Mediji zlostavljanje životinja
Foto: privatna arhiva

Slika uvijek govori više od riječi

Na ovaj me članak najviše potaknuo prilog emisije Provjereno te kritički komentar priloga o zlostavljanju životinja kojeg je za tportal.hr napisala Zrinka Pavlić. Novinari Provjerenog u prilogu su se osvrnuli na slučaj zlostavljanja pasa otprije nekoliko dana, u prilogu su prepričali tijek događaja, uvrstili izjave veterinara i psihologa te su prikazali nekoliko scena mučenja životinja, kao i ozlijeđenih životinja.

Središnja misao kritike Zrinke Pavić bila je ta da je u prilogu emisije Provjereno prikazano previše nasilja te da bi za jednaki efekt ”možda riječi ipak morale biti dovoljne”. Upravo suprotno. Nema tog psihologa i stručnjaka koji mogu u javnosti izazvati veći efekt od prikazivanja samo jedne užasavajuće fotografije. U tome i je problem, riječi nažalost u ovakvim situacijama nisu dovoljne.

Nasilje u medijima – poticaj za nasilje u stvarnom životu?

Pavić dalje kaže i da bi takve scene mogle ”monstrume” samo potaknuti na nove zločine. Uzevši u obzir sve ono ranije napisano o teorijama prema kojima prikazivanje nasilja u medijima može imati kontraefekt, zaista treba dobro razmisliti o svim aspektima takvog izvještavanja. Treba odvagnuti važnost prikazivanja takvih priča široj javnost i sve negativnosti koje takve priče mogu imati. Nakon spomenutog priloga i dalje smatram da prikazivanje takvih scena ima nemjerljivo veći učinak na publiku od čistih riječi i tvrdnji. O primjeni nasilja iz medijskog sadržaja u stvarnom životu govori David Trend koji tvrdi da nasilje u televizijskom programu ne mora voditi formiranju agresivnih stavova i ponašanja.

“Ako se prikazuju posljedice nasilja, ako se pokazuje da se za počinjeno nasilje kažnjava, ako se počinitelji nasilja ne glorificiraju, ako se čin nasilja ne doživljava kao opravdan, ako je ukupno gledajući nasilje prikazano u negativnom svjetlu, tada prikaz nasilja možda neće stvoriti negativne posljedice.”

Ovdje dolazimo do drugog problema koji sam već navela – nedovoljno prikazivanje posljedica koje počiniteljima zločina donose takve grozne radnje. Nedavno sam na službenom Twitter profilu Vlade RH tražila podatak o tome koliko je osoba do sada odslužilo zatvorsku kaznu zbog zlostavljanja životinja. Iako nisu imali konkretan podatak u spomenutom trenutku, ne bi im puno trebalo da ga nađu. Tražena brojka, naime, glasi: jedan. Samo je jedna osoba do sada bila kažnjena zatvorskom kaznom zbog iživljavanja nad životinjom (treba spomenuti da je do ove godine Kaznenim zakonom najveća moguća kazna za zlostavljanje, mučenje i ubijanje životinja bila do 6 mjeseci zatvora). U skladu s tim, mediji nisu imali gotovo nikakvog materijala za pisanje o kaznama za zlostavljače životinja jer se kazneni zakon, realno, baš i nije provodio. Upravo iz tog razloga, mediji su trebali više pisati o pozitivnim odnosima ljudi i životinja, trebali su javnosti približiti životinje kao živa bića koja treba poštivati i paziti, trebali su smanjiti senzacionalizam kod pojedinih slučajeva zlostavljanja i početi djelovati i s edukativne strane. Jednako tako trebalo je uvijek uzeti u obzir činjenicu da se u izvještavanju veća pozornost pridaje životinjama i onome što su prošle, a ne počiniteljima koji velikom eksponiranošću zapravo možda iz nekog uvrnutog kuta gledanja samo dobivaju na važnosti.

Mediji su ti koji imaju moć u svojim rukama. Oni jedini mogu poslati određenu poruku ciljanoj publici, mogu pokazati koliko je zlostavljanje životinja loše i kakve posljedice može imati za počinitelje. Međutim, povremeno senzacionalističko izvještavanje nije pravi način za ovu problematiku. Bojim se da ćemo ipak još neko vrijeme biti osuđeni na upravo takvo senzacionalističko iznošenje užasnih slučajeva zlostavljanja životinja te da će biti potrebno još puno vremena dok se javnost ne počne senzibilizirati za ovaj problem na odgovarajući način. Prvi je korak, naravno, provođenje odredbi iz novog Kaznenog zakona i upoznavanje javnosti s posljedicama koje nose takva zlodjela prema životinjama. Nadam se da će institucije s tim započeti već sutra.