Gašenje Vjesnika: Krah nekad velikog lista

Gašenje Vjesnika: Krah nekad velikog lista

Piše: -
gašenje Vjesnika

Puno je toga u zadnjih nekoliko dana i tjedana napisano o Vjesniku i njegovom gašenju. Mlađe generacije ta tema ne zanima previše jer sami nemaju ideju što Vjesnik predstavlja ili bi trebao predstavljati. Pod mlađim generacijama mislim na one u dvadesetim godinama i mlađima, a možda će se tu naći i pojedinci u srednjim godinama. Bilo kako bilo, nitko od mojih vršnjaka nema određeno mišljenje treba li ugasiti Vjesnik te nije siguran koja je njegova važnost za hrvatsku medijsku scenu. Takva situacija je vrlo logična kada ustvrdimo da gotovo nitko od nas nije prelistao Vjesnik, živio u kućanstvu u kojem se on čitao ili mi sami kao digitalna generacija nismo kliknuli na Vjesnikovu internet stranicu kako bi pročitali najnovije vijesti. Sami smo svjesni oštre i jake polemike kada se govori o povijesti Vjesnika i razlozima zašto je potrebno osigurati njegovu budućnost, odnosno održati ga na životu, no nije nam jasno zašto se o Vjesniku govorilo kao o svetom gralu.

Kako se u svim tekstovima novina i medijskih portala navodi jedan dio povijesti Vjesnika, a svaki autor ističe drukčije prednosti i nedostatke tog dnevnog lista nije lako dobiti cijelu sliku važnosti Vjesnika. Pretpostavimo da je trebalo živjeti s Vjesnikom da bi se  govorilo o njegovom radu, povijesti i medijskoj važnosti.

Vjesnik je do gašenja bio najstariji hrvatski dnevni list

Prvi broj je objavljen 24. lipnja 1940. godine pod nazivom Politički vjesnik. U prvim godinama Vjesnik je izlazio kao dvotjednik, tjednik i mjesečnik, a od 12. svibnja 1945. godine postao je dnevnik. Mnogi razdoblje od 1952. do 1977., u kojem je izlazio njegov tjedni prilog Vjesnik u srijedu, nazivaju zlatnim dobom Vjesnika. Posljednji broj tiskanog izdanja  izašao je 20. travnja 2012. Bilo je pokušaja očuvanja samih novina te je Vjesnik do 26. travnja 2012. izlazio u elektronskom/elektroničkom obliku kao e-novine, a za sada tekstove njegovih novinara možemo čitati na internetskom portalu Vjesnik.hr.

U duge 72 godine napisano je vjerojatno onoliko tekstova o Vjesniku koliko je on sam imao brojeva. Početkom ove godine, nakon saznanja da u državnom proračunu za 2012. godinu Vjesnik uopće nije naveden kao stavka za financiranje već su samo bila osigurana sredstva u privremenom proračunu za najviše mjesec dana rada, stvorila su se različita mišljenja o njegovom gašenju. Počelo se kriviti državu, bivše i sadašnje  ministre, premijere, predsjednike i cijelu političku scenu. Preostaje nam zaključiti da se Vjesnik i na početku i kraju smatrao političkim novinama. Zbog toga što je Vjesnik financiran državnim, a ne privatnim novcem smatra se da je uz novinsko uredništvo imao i “glavne urednike” na političkim pozicijama. Zato se degradirala njegova objektivnost pa se spominjalo kako je uvijek bio glasilo većinske stranke ili privatni PR-ovac političara na vlasti. Vjesnik se u početku razvio u ozbiljan politički dnevnik, a kao i u svakom tadašnjem, ali i velikom broju današnjih listova i u njemu je bila prisutna cenzura. Nakon dva rata na našim prostorima, a za vrijeme kojih je izlazio, Vjesnik je bio relevantan izvor informacija. No, kolebanja na političkoj sceni i tranzicija su proširili svoj utjecaj i na list. Pomoćnik glavnog urednika Jurica Kőrbler je 15.veljače 2012. napisao kako postoji samo jedna razlika u važnim trenucima Vjesnika.

“Nakon onog ‘velikog’ rata, 1945. Vjesnik je postao perjanicom novinarstva, pojam uspješne, velike tvrtke, iz koje su izašli svi najbolji novinari u Hrvatskoj, kasnije mnogi od njih političari, diplomati… Nakon ovog, posljednjeg sukoba i srbijanske agresije na zemlje koje su bile u bivšoj Jugoslaviji, Vjesnik je izašao ogoljen, pokraden, devastiran, uništen od ‘svojih’. I sada smo opet tu gdje jesmo. U dokazivanju da su Hrvatskoj potrebne neovisne novine, rađene prema pravilima profesije, bez žutila i senzacionalizma. Onakve kakve svaka uljuđena država ima”, smatra Kőrbler.

Prema ovom cijelom navodu iz Vjesnika, čovjek se može zapitati kakve su to nama novine potrebne. Zar one koje ima svaka uljuđena država? Ne bih se baš složila da smo uljuđena država ako je pokradena i uništena državna imovina i ugašen jedan, nekada uspješan list. Kőrbler u istom tekstu pod naslovom “Ako bi Vjesnik prestao izlaziti, bio bi to i poraz Hrvatske”, navodi što je sve od 1992. pokradeno od novinsko-izdavačke kuće Vjesnik.

“Kuća Vjesnik je uništena, imovina razgrabljena. Na kraju nije ostala ni svjetleća reklama na vrhu nebodera, na kojoj je pisalo Vjesnik. A danas dnevni list Vjesnik nema ništa. Doslovce ništa. U vlastitoj kući novinari su podstanari. Nema ni umjetničkih slika koje su desetljećima veliki hrvatski slikari poklanjali Vjesnikovoj kulturnoj rubrici. Na zidovima su nekad bile slike velikih vrijednosti s potpisom Murtića, Hegedušića, Nives Kavurić Kurtović, Ivančića, Šulentića, ali su i one, preko noći, nestale”, dodaje.

Upravo se rubrikom kulture Vjesnik mogao pohvaliti jer je jedini nudio kvalitetne i opširne tekstove o umjetnosti i kulturnim događanjima. Možda je razlog taj što kultura nije ničija i nitko ne može tražiti pristranost kada je riječ o kulturnoj kritici. Također, Vjesnik je nudio vrlo opsežnu rubriku vanjske politike, ono što se u ostalim listovima polako svodi na jedan do dva teksta. Ipak, javnost više nema smisla preodgajati. Nisu ni prije čitali Vjesnik, a sada bi im on ionako bio preteško štivo jer su navikli na priče tko je s kim, tko koga vara, kakvo donje rublje ima neka Branka ili Jasna. Zanimljivo je da Vjesnik nikada nije pokušao osluhnuti što se događa u ostalim listovima te barem malo promijeniti svoj sadržaj. Naravno da nije trebao postati tabloid pun senzacionalizma i žutila. Možda kakva rubrika za mlade, dodatni prilog uz novine ili više sporta učinili bi Vjesnik privlačnijim. Također, Vjesnik je posljednji u Hrvatskoj prešao na manji format, tek 2005. godine. Kao što sva tiskana izdanja imaju i svoje novinske portale, tako i Vjesnik ima svoj portal na kojem se i nakon gašenja samih novina objavljuju vijesti. Ipak, Vjesnik nije iskoristio ni društvene mreže koje omogućuju lakše širenje vijesti te veću povezanost čitatelja i samog portala. Puno nužnih i dobrih poteza u Vjesniku nije napravljeno, bilo od strane urednika, novinara ili vladajuće stranke. Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka u Uvodniku glasila HND-a i Sindikata novinara Hrvatske broj 11-12/2011 i 1-2/2012. osvrće se na stanje u Vjesniku.

“Bilo kakva uređivačka politika ovih 20 godina bila (a dovoljno se prisjetiti ere glavnog urednika Darka Đuretka 2005-2011), nije se čuo javni glas otpora iz redakcije, sve dok nisu počele priče o gašenju lista. Država i vladajuća stranka dobro su plaćale poslušnost pa je Vjesnik svih ovih godina bio u vrhu prosjeka plaća”, napisao je Duka.

U istom broju glasnika, Tomislav Klauški piše kako “nije problem u tome što Vlada želi ugasiti novine koje već dva desetljeća generiraju gubitke i ne služe ničemu osim vladajućoj strukturi. Problem je u tome što ova Vlada nema pojma što bi s Vjesnikom. HDZ je makar znao da želi taj list pretvoriti u stranački bilten i izložbeni prostor za svakodnevnu objavu premijerovih fotografija, a o financijskim malverzacijama da se ne govori. SDP ne zna čak ni to”.

Netko bi pomislio da Hrvatska nije država koja već više od 20 godina ima demokratsku vlast. Kao da je previše za očekivati da vlast u Hrvatskoj neće državnu novinu doživljavati kao vlastito političko glasilo. Uostalom, za očekivati je da ako želimo ozbiljne političke novine, morala bi se stvoriti i ozbiljna politička scena. Nje zasada u Hrvatskoj možda još uvijek nema.

A kakva je budućnost Vjesnika, kakva je budućnost Hrvatske odlučit će prije svega financije. Pitanje ozbiljnih novina i objektivnog novinarstva odavno ne ovisi o interesu javnosti već i o zakonima tržišta. Kako se u Hrvatskoj, ali i u svijetu razmišlja dobro nam je Opisao Viktor Ivančić u svom tekstu o Vjesniku, njegovom uredniku Bruni Lopandiću i odnosu vlasti spram Vjesnika. Ivančić smatra kako vlast razmišlja ovako. “Što će nam jebeni ‘Vjesnik’ ako nas taj propagandni bilten skupo košta, a Lopandića Bruna za usluge političkog marketinga ima u privatnom sektoru koliko hoćeš, samo se služe drugim prezimenima. Pleše, ili nešto slično”.

Odnos privatnog i javnog nikada nije bio toliko nejasan kao u posljednjih nekoliko godina. Svi dobro znamo da se možda previše bavimo Vjesnikom čiji je kraj, bilo planiran ili ne, bio daleko vidljiv. Trebalo bi se pozabaviti drugim lošim trendovima u novinarstvu, od autocenzure, medijskog reketa, lošeg statusa novinara, nesređenih pravila oglašavanja. Trebamo li uopće spomenuti javni servis HRT-a s čijim problemima i rukovodstvenim trzavicama se nitko ne želi pozabaviti. Ako krene u lošem smjeru ako i Vjesnik, ako već i nije, svi će ponovno govoriti koliko je on važan za javnost i objektivnost medija. Tek kada zapadne u velike nevolje i bezizlaznu situaciju u kojoj više nijedan građanin Hrvatske neće imati povjerenje i odanost građana, u javnosti će se dići prašina s pitanjem gdje je pošlo po zlu.

Nadamo se da novinari Vjesnika imaju svoju budućnost, bilo na portalu Vjesnik.hr ili u drugim medijima, možda i agencijama za odnose s javnošću, no za budućnost Vjesnika nismo baš sigurni. Predugo se čekalo na uzbunu. Što sa čitateljima Vjesnika? Nadamo se da će i dalje ostati informirani i čitati neke druge novine, bilo da je riječ o najtiražnijim dnevnim novinama ili onima kvalitetnim, ali s nižom nakladom poput Zareza, Novosti i regionalnih listova. Nama mlađima koji nismo ni bili čitatelji Vjesnika internet nudi puno mogućnosti i objektivnih tekstova na raznim portalima, pa tako koji put možda i kliknemo na portal Vjesnika.

Foto: Pixabay