Aleksandar Holiga otkriva: Kako postati sportski novinar i probiti se do Guardiana

Aleksandar Holiga otkriva: Kako postati sportski novinar i probiti se do Guardiana

Piše: -
kako postati sportski novinar

Jedan od razloga zašto sam upisao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti bio je taj što sam od malih nogu htio biti sportski komentator. Ako već ne komentator, onda sportski novinar, posebno zagrižen za nogomet. Život me odveo u malo drugačijem smjeru, ali sport i dalje volim, a ako se u budućnosti ukaže prilika, volio bih se i vratiti toj mojoj prvoj ljubavi.

Istu ljubav prema sportu i pisanju dijeli i kolega Aleksandar Holiga, domaći sportski novinar i kolumnist, koji trenutačno piše za Jutarnji list i Slobodnu Dalmaciju, ali koji ima i preko stotinu članaka objavljenih u svjetskim medijima poput Guardiana, FourFourTwoa, Bleacher Reporta, ESPN-a,…

Holiga je možda i najbolji nogometni novinar u našoj zemlji, cijenjen i vani, koji sjajno barata društvenim mrežama. Upravo zbog toga, on je sjajan sugovornik kada se priča o tome kako postati sportski novinar u Hrvatskoj, a baš je to tema ovog članka.

“Sportske novosti bile su svakodnevica moje obitelji. Čitao ih je moj otac, pa sam ih iz dana u dan počeo i ja pratiti. Kada bih u ruke dobio novi broj, on bi bio pročitan od prve do posljednje strane”, počeo je svoju priču Aleksandar Holiga.

Studij novinarstva na FPZG-u i prva iskustva u medijima

Iako je želio studirati psihologiju, Holiga se u zadnji tren odlučio za novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, kao i mnogo njegovih kolega s kojima je radio.

“Jednom kada sam došao na fakultet, htio sam nešto i raditi, ali me nije zanimalo da odem u neku redakciju, da me tamo stave na utakmicu Hrvatski dragovoljac – Zadar o kojoj bi ja trebao napisati tri rečenice za novine. Nikada me nije zanimao taj tzv. tradicionalan ulazak u sportsko novinarstvo za jednog mladog novinara”, tvrdi on.

Njegov put bio je zaobilazan. S kolegama na fakultetu pokrenuo je pop magazin ‘Nomad’ u kojem su pisali o glazbi, filmovima i pop kulturi općenito. Nakon toga, zanat je brusio u brojnim domaćim medijima poput Tportala, Večernjeg lista (magazin Ritam) ili Klika. Tada je bio običan ‘najamni radnik’, tzv. freelancer.

“Do 2010. osjetio sam određeno zasićenje pisanjem o pop kulturi, želio sam promjenu i povratak mojoj prvoj ljubavi – nogometu. Negdje u to vrijeme, stigla je suradnja s hrvatskim izdanjem svjetski poznatog nogometnog magazina FourFourTwo. Najprije sam počeo prevoditi za njih tekstove iz izvornog izdanja, ubrzo i pisati vlastite. Nakon otprilike pola godine, postao sam glavni urednik magazina Four Four Two Hrvatska i tu je krenula moja međunarodna karijera”, rekao je Holiga.

Zašto je hrvatsko izdanje FFT-a prestalo izlaziti?

Magazin nije bio isplativ za naše tržište; preslabo se prodavao, a licenca je bila preskupa. Tada je i recesija uzela maha, ljudi su prestajali kupovati novine, oglašivači su se povlačili iz tiskanih izdanja, osobito iz mjesečnika. Nakon 13 brojeva, hrvatsko izdanje jednostavno se ugasilo.

“Kada danas gledam, magazin je bio veliko osvježenje na domaćem tržištu, iako smo ga mogli raditi i puno kvalitetnije. Nije bilo dovoljno ljudi u timu i vremena za nešto bolje, ali generalno sam zadovoljan postignutim”, ustvrdio je naš sugovornik.

Preko rada na domaćem FFT-u, Holiga je bio u kontaktu i s urednicima u britanskoj inačici. Vrlo brzo od njega su naručili nekoliko članaka za englesko izdanje magazina; jedan o Dariju Srni, drugi o čovjeku koji izrađuje nogometne plakate. Početkom 2012., u vrijeme Eura u Poljskoj i Ukrajini, Guardian je došao na ideju da iz svake zemlje angažira domaće novinare koji bi pisali o svojoj reprezentaciji. Javili su se Holigi, čiji su rad zamijetili u magazinu FourFourTwo i tu počinje priča o Twitteru, kojeg on smatra izuzetno važnim alatom za svakog sportskog novinara.

Twitter kao najbolji alat sportskog novinara

“Urednik u Guardianu rekao mi je da moram otvoriti svoj Twitter kanal i početi tvitati, da je to apsolutno nužno. Ja sam imao otpor prema tome, prema svim društvenim mrežama. Uopće u to vrijeme nisam znao kolika je snaga u Twitteru, jedva da sam koristio i Facebook. No, Twitter može biti od enormne koristi u profesionalnom smislu – osobito ako se radi o poslu kao što je sportsko, odnosno nogometno novinarstvo. Ne samo zbog razmjene informacija, nego i zbog povezivanja, umrežavanja s kolegama diljem svijeta. Mogu reći da je dolazak na Twitter bio najvažniji korak u mojoj profesionalnoj karijeri”, entuzijastično je ustvrdio Holiga.

Preko Twittera ostvario je kontakte s brojnim kolegama novinarima i urednicima u drugim zemljama: Velikoj Britaniji, SAD-u, Njemačkoj. S mnogima od njih se kasnije upoznao na utakmicama, zajedničkim projektima ili prijateljskim sastancima u Londonu ili Zagrebu. Uskoro je počeo pisati i za druge medije: uz najdugovječniju suradnju s FFT-om i Guardianom koja još uvijek traje, dosad je pisao i za škotski The Herald, irski Independent, engleske magazine The Blizzard i When Saturday Comes, njemački 11 Freunde, austrijski Ballesterer,… Oko godinu dana pisao je tjednu kolumnu za američki portal Bleacher Report, a uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu i tijekom njega i blog o hrvatskoj reprezentaciji za ESPN. Do manje-više svih njih došao je preko preporuka na društvenim mrežama i osobnim kontaktima.

aleksandar holiga novinar i kolumnist
Foto: Marin Zdelar

Znanja i vještine koje mora imati svaki sportski novinar

Prema Holigi, mladi novinar prvenstveno mora voljeti sport kojim se želi baviti. Treba ga razumjeti, ali ne na ‘birtaškoj’ razini, već puno dublje. Nužno je stalno se educirati, čitati strane novine, magazine, blogove, ali i knjige o sportu (za početak nogometnim fanovima preporučuje Soccernomics Inverting the Pyramid), ali i ne samo o sportu – novinar bi, bez obzira na područje koje pokriva, trebao bi biti načitan i posjedovati neka znanja o svijetu oko sebe. Također je važno i pratiti što pišu vodeći svjetski autori te, ako je moguće, biti u kontaktu s njima, jer iz interakcije i razmjene mišljenja često se rađaju teme i ideje.

“Osnova, tvrda jezgra ovog posla je zanatska. Pravi novinar mora znati kako napisati klasičnu i proširenu vijest, mora biti u stanju otići na utakmicu, napisati izvještaj i poslati ga netom nakon zadnjeg sučeva zvižduka – isto kao što bi napravio i da prati neki drugi važan događaj. Ovisno o tipu medija, može biti važno i da zna sam snimiti kvalitetne fotografije ili video. Napraviti dobar intervju ili reportažu još je zahtjevnije, iziskuje dobru pripremu i individualni pristup sugovorniku. Treba znati kada i kako postaviti teška i možda neugodna pitanja. Osobno se sada manje bavim klasičnim novinarstvom, a više pisanjem komentara, analiza i većih tema. Englezi imaju tu distinkciju između ‘reportera’ i ‘writera’ – ja sam sada ovo drugo, ali osnovna novinarska znanja i vještine stekao sam prethodnim radom u drugim područjima i koristim ih po potrebi. Nije pretjerano drugačije raditi intervju s Nickom Caveom i Nikom Kovačem, kao što ni izvještaj s koncerta netom poslije završetka nije baš toliko drugačiji od match reporta. Također je bitno znati gdje naći relevantne informacije i koga pitati za pomoć ili mišljenje, odvojiti bitno od nebitnoga i imati sposobnost sinteze svega toga u zaokruženi tekst, neovisno o kojem novinarskom žanru se radilo”, dodaje Holiga.

“Nekome tko tek ulazi u sportsko novinarstvo, preporučio bih da se specijalizira za određeni sport ili područje, a ne da ‘svaštari’. Ako će to biti nogomet, koji je medijski daleko najviše praćen i gdje je konkurencija najveća, teško da ćete imati dovoljno vremena detaljno pratiti i neki drugi sport. Ako pak nije nogomet u pitanju, onda se već može i treba kombinirati, jer tržište je premalo za nekoga tko je fokusiran samo na, primjerice, atletiku ili zimske sportove”, smatra naš sugovornik.

Razlika između urednika vani i onih u domaćim medijima – nebo i zemlja!

Holiga tvrdi kako razlika između domaćih i stranih urednika itekako postoji, ali da je priča više individualna. Ono što je različito je odnos cijelog medija prema autoru.

“Možda je najveća razlika to što postoji jasna žanrovska distinkcija. Kad urednik vani od tebe naruči tekst, jasno ti daje do znanja što točno očekuje – je li to uravnotežena priča o nečemu gdje treba samo iznijeti sve relevantne i provjerene podatke i predočiti stavove svih uključenih strana, ili nešto kod čega se očekuje i osobni stav, komentar. Najčešće ćete prethodno dogovoriti i kut iz kojeg se tema pokriva. Pazi se i da stil i općeniti izričaj autora odgovara diskursu tog medija, to je nešto što sam autor mora razumjeti. Jako se drži do integriteta medija, tekstovi prije objavljivanja prolaze kroz pravnu službu i autor će sigurno biti upozoren ako je nešto izostavio ili krivo napravio. U većini stranih medija za koje sam radio postoji jasna urednička vizija, i interakcija s urednikom je u pravilu veća – on će ti gotovo uvijek dati neki svoj komentar, postaviti dodatno pitanje da razjasni neku nejasnoću, pohvaliti, skrenuti pozornost i na samu strukturu teksta ili čak konzultirati oko naslova.

Kod nas je takav odnos, nažalost, više iznimka nego pravilo. Puno članaka koji izlaze su žanrovski bastardi, često nelektorirani ili nasilno kraćeni. Autori nerijetko neutemeljeno spekuliraju, iznose vlastito mišljenje ili čak potpune neistine kao da je riječ o činjenicama i sve je to dopušteno, katkad se i potiče kroz naslove i opremu tekstova”, čudi se on.

Kako postati sportski novinar, prema Aleksandru Holigi?

Nemoguće je mladom čovjeku dati savjet – kako postati sportski novinar? Smatram da nije važno je li netko studirao novinarstvo ili ne ako se želi baviti ovim poslom. Ono najpozitivnije što sam s tog fakulteta ponio bilo je s kolegija iz povijesti, filozofije, političke misli… Super je to što me natjerao da pročitam Machiavellija, Rousseaua, Hegela i slično, ali što se tiče same struke i posla nisam puno naučio. Vjerujem da je danas situacija nešto bolja, s više prakse i konkretnih znanja kakva novinarima trebaju.

Današnji mladi novinar može se početi baviti ovim poslom tako da se javi na neki od rijetkih natječaja u domaćim medijima gdje će ga urednici prvih šest mjeseci ‘ubijati’ od posla, slati ga na sve strane, pomalo i iskorištavati. Nakon nekog vremena opstat će samo najjači. To je tradicionalni način: od dna, pa uspon do vrha, iako smatram da to nije nužno i dobar način regrutiranja u ovu branšu.

Barem što se nogometa tiče, danas postoji niz mladih ljudi koji pišu vrlo zanimljivo i koherentno na blogovima i po društvenim mrežama. Često ćete među njima naći pismenije i informiranije autore nego u redakcijama, treba im možda tek malo prakse i fine dorade.

Žalosno je što će vrlo malo takvih mladih autora dobiti pravu priliku u domaćim medijima. Ako je i dobiju, posao vjerojatno neće biti u skladu s njihovim potencijalom, nego čisto ‘rudarenje’. Onda se često dogodi da ti ljudi na neki način zapnu, izgube entuzijazam i ambiciju za nešto više, to im postane samo posao – a ne više i strast.

Iskreno smatram da je bolje, ako se želiš baviti ovim poslom, otvoriti svoj blog ili stranicu i početi pisati o sportu, nego čekati da se u nekom mediju otvori slobodna pozicija kroz neki natječaj. Nadam se da će se kroz neko vrijeme stvari promijeniti i da će i domaći mediji slijediti trendove. Naime, mnogi autori novije generacije u, primjerice, Engleskoj ili Njemačkoj, počeli su kao blogeri te svojom kvalitetom i relevantnošću izborili svoje mjesto u mainstreamu.

Zanimljivo, ja sam se prije probio u mainstream medije vani nego u Hrvatskoj. Za Tportal sam počeo pisati o nogometu nakon već nekoliko objavljenih tekstova u engleskom FFT-u i to je trajalo do rujna prošle godine kad sam prešao u Jutarnji list, tada već kao redoviti Guardianov dopisnik. A Guardian je apsolutni vrh koji novinar može dosegnuti u profesionalnom smislu; uz New York Times to su najkvalitetnije i najutjecajnije novine na svijetu.

Što se samog nogometa tiče, ne postoji stepenica više od toga, jer za Guardian pišu najbolji i najrelevantniji autori na svijetu – poput Jonathana Wilsona, Sida Lowea, Raphaela Honigsteina, Barneyja Ronaya, Michaela Coxa i drugih. Budući da sam imao takav, nimalo uobičajen put, stvarno nisam u poziciji da druge savjetujem kako će se probiti. Neki od mladih domaćih autora već pišu po stranim blogovima i možda je to dobar put jer prostora ima, samo se treba znati nositi s pritiscima.

aleksandar holiga
Foto: Marin Zdelar

Pritisci u sportskom novinarstvu: Urednici, kolege, navijači,…?

Sportsko novinarstvo definitivno je specifično po jednoj stvari. Budući da se izvještava o utakmicama, nakon završetka uvijek ima pobjednika i poraženih, koji svoje frustracije (ali i sreću) često dolaze pokazati u komentarima ispod članaka. S time se treba znati nositi i novinar koji je članak pisao.

“To je nešto s čime se svatko individualno nosi. Neki imaju sposobnost ignorirati komentare, ili barem tako tvrde. Drugi, poput mene, su mazohisti pa ih čitaju. Ipak, komentari na webu nisu problem. Ne treba se zanositi kada te netko hvali, niti previše uzimati srcu kada te kritiziraju. Svi znamo kakva klijentela i kakvi komentari dominiraju u našim online medijima. Ružan je osjećaj čitati kako te pljuju i vrijeđaju, najčešće bez ikakvih argumenata, ali navikneš se na to”, tvrdi Holiga i dodaje:

“Mene puno više muči kada znam da sam neki članak napisao ispod neke svoje razine i da sam mogao puno bolje. Svaki autor zna kad je podbacio, ako je iskren prema sebi. Također, može me izbaciti iz takta ili rastužiti stav nekih domaćih kolega, premda zapravo vrlo malo njih osobno poznajem i nastojim se držati podalje od tog miljea. Čast iznimkama, naravno. Nedavno mi je jedan predbacio da svoj uspjeh vani dugujem isključivo spretnom baratanju engleskim jezikom. Pa eto, ako su moji dosadašnji savjeti mladim novinarima bili beskorisni, možda njegov pomogne: ovladajte nekim stranim jezikom, to će vam sigurno biti od koristi. Ja bih tek dodao da ponešto pomaže i ako dobro pišete, za početak na materinjem”, zaključuje na kraju našeg razgovora Aleksandar Holiga.

Ako vam se svidio ovaj tekst, bacite pogled i na članak: Kako postati novinar (običan, vulgaris)!

Foto: Marin Zdelar